Manda Marić iz Slavonskog Broda sa svojim suprugom Antom u svibnju je proslavila 45. godišnjicu braka. I bila bi to jedna sasvim uobičajena ljubavna priča o braku koji traje desetljećima da se u tom braku nije rodilo devetero djece: Marija, Mirjana, Ivan, Katarina, Josip, Nikola, Antonija, Marko i Ana. Međutim, to nije kraj. Bračni par Marić postali su baka i djed već 23 puta. Kada se sve zbroji, na obiteljskim okupljanjima užih članova obitelji Marić prisustvuje 41 osoba.
Puno brojeva, a zanimljivo je da je gospođa Manda jedinica. Dakle, kćer jedinica, majka devetero djece i odnedavno baka po 23. put.
Zaiskrilo na vjeronauku
Manda i njezin suprug Ante upoznali su se na župnom vjeronauku. Kaže da su njih dvoje tamo uvijek žustro raspravljali i branili svoje stavove. No Ante bi ju ipak otpratio kući. I tako se rodila ljubav koju su nakon deset mjeseci veze potvrdili brakom.
“Znali smo od početka da želimo veliku obitelj, no planirali smo do petero djece. Nismo računali da ćemo doći do devetero”, kaže Manda i dodaje da je svakodnevica s devetero djece bila vrlo dinamična. Ona je bila zadužena za kuhanje i pranje rublja, a djeca su također pomagala u kućanskim poslovima. Suprug Ante bio je obrtnik i brinuo je o financijskim sredstvima jer Manda dala otkaz nakon što je izbio rat.
“Radila sam sve dok Marko, naše osmo dijete, nije napunio četiri godine. Bilo je naporno raditi uz osmero djece, no s nama su živjeli moji roditelji koji su nam pomagali. Ali tu je bio i suprug koji je radio u blizini, pa je uvijek mogao uskočiti.”
Osim što je dala otkaz, Manda je tijekom rata morala izbjeći s desetero djece iz Slavonskog Broda u Kuzmicu.
“S nama je u izbjeglištvo otišlo i dvoje djece naših kumova, tako da sam bila sama s njih desetero. Imali smo sreću, pa nam je jedna obitelj iz Njemačke ustupila kuću u kojoj smo proveli oko pola godine”, prisjeća se Manda i dodaje da je bilo teško, ali da se rado sjeća dana u izbjeglištvu jer su, kako kaže, živjeli zajedništvo.
Umjesto SMS-a – papir
Marići su imali svakodnevnu podjelu poslova. Dok je suprug radio, starija djeca pomagala su hraniti mlađu, a kasnije su kćerke pomagale majci u kuhinji. Sinovi su bili zaduženi za čišćenje kuće, a Manda kaže da nije bilo previše prostora za improvizaciju.
“Red i disciplina možda su dvije najvažnije stvari koje su potrebne da bi velika obitelj mogla funkcionirati. Mislim da je potrebno znati kada je vrijeme za igru, kada za učenje, kućanske poslove i slično. To je vrlo važno”, naglašava gospođa Marić.
Kada bi išli na zajednička putovanja, djeca su sama spremala svoje stvari. Manda bi unaprijed napisala što je potrebno svakom pojedinom djetetu, a na kraju bi pregledala torbe.
“Nisam spremala stvari umjesto njih jer sam ih željela naučiti odgovornosti, ali na kraju bih uvijek provjerila jesu li sve ponijeli. Događalo se da netko nešto zaboravi, ali i to je dio učenja”, zaključuje i prisjeća se kako su izgledala njihova zajednička putovanja.
“Uvijek smo putovali s dva automobila, no tada nije bilo mobitela pa smo u svakom od njih imali papire i flomastere. Naša SMS poruka bio je papir na koji je netko od djece napisao gdje ćemo stati na putu, a onda ga pokazao prema drugom automobilu. Jednom smo morali prijeći Krčki most koji se tada naplaćivao, a sav novac bio je kod supruga koji je vozio ispred mene. Blicala sam mu, pisali smo poruke na papire, ali nisu vidjeli. Na kraju je suprug unaprijed platio za oba automobila. Eto, bilo je zgodnih i nezgodnih situacija, ali uvijek nam je bilo lijepo”, smije se Manda.
Stigma velikih obitelji
Financiranje velike obitelji zasigurno je veliki izazov. Nakon što je Manda dala otkaz, samo je suprug Ante radio. Kaže da nisu mogli dugoročno razmišljati o financijama.
“Ako smo znali da ćemo imati financijske izdatke u bliskoj budućnosti, pripremali smo se za njih, no nismo mogli dugoročno planirati. Primjerice, kada smo si mogli priuštiti da svi zajedno odemo na ljetovanje, tada smo otišli. Nismo željeli razdvajati djecu, pa da jednom ide jedno, sljedeći put dvoje i tako dalje. Odlučili smo da ako idemo negdje, idemo svi”, objašnjava Manda.
Osvrnula se i na predrasude o velikim obiteljima koje se često smatra socijalnim slučajevima, a roditelje neodgovornima. I ona se susretala s njima.
“Ljudi su me često pitali kako ću othraniti toliko djece, kako ću ih školovati, odgojiti. Govorili su da će biti siromašni, da zbog toga djeca mogu krenuti krivim putevima. Ali svoju snagu crpila sam u odnosu s Bogom i znala sam da On to neće dopustiti. Na takve komentare odgovarala sam da ja od svoga života želim činiti život i da svojoj djeci želim biti pozitivan primjer, a da će oni na kraju odlučiti kojim putem žele ići”, tvrdi Manda Marić.
Kuća i dalje puna djece
Između najstarije i najmlađe kćeri dobna razlika je 20 godina. Međutim, Manda kaže da je svu djecu odgajala jednako i da se s godinama ništa nije mijenjalo u njezinom odgoju.
“Nastojala sam uvijek biti pravedna koliko sam znala u tom trenutku”, kaže ona, a danas pomaže u odgoju svoje mnogobrojne unučadi.
Iako živi sama sa suprugom, svi se često okupljaju u njihovom domu i, kako kaže, nikada nije dosadno. Često kuha za svoju unučad, no to joj ne predstavlja problem.
“Imam već neko iskustvo. Malo veći lonac, malo više vode i to je to”, smije se.
Na pitanje je li u današnje vrijeme teže ili lakše odlučiti se na osnivanje velike obitelji, kaže da ona i suprug nisu razmišljali o tome koliko djece imaju, već o tome što je potrebno omogućiti svakom pojedinom djetetu.
“Svako naše dijete bilo nam je i ostalo dar i sa svakim novim djetetom bili smo još radosniji. Bilo je teških trenutaka, ali oslanjali smo se na Boga i sve se s vremenom zaboravi. Ali i naša djeca bila su odgovorna i surađivala su s nama, a mi smo imali povjerenja u njih”, zaključuje Manda.
