'"No name/Klinci s Ranžirnog" novi je roman za djecu i mlade, književnice i predsjednice Hrvatskoga društva književnika za djecu i mlade Snježane Babić- Višnjić koji progovara o novim generacijama i izazovima s kojima se nose. Riječ je o svakodnevnim demonima s kojima se mladi bore - od anksioznosti, pomanjkanja samopouzdanja, depresije do bulimije i ovisnosti. Roman je posvećen mladima koje su nepravedno etiketirali kao lijene, neaktivne, problematične pa odrastaju na marginama gradskih strujanja. Knjiga nudi spoznaju da nismo sami, utjehu i neka rješenja situacija koje se naizgled čine kao da rješenja nema. Global je s autoricom porazgovarao o romanu, problemima s kojima se mladi susreću, ali i književnosti za mlade općenito.
Mislite li da mladi čitaju dovoljno? Ne čitaju dovoljno jer nikad nije dovoljno, uvijek može bolje.
Rezultati pokazuju da nam čitanje nije navika, što je posljedica manjkavosti u odgojno-obrazovnom sustavu. To što će se prisiliti nekoga da pročita lektiru ili će se snaći pa ju ipak neće pročitati, to nije način da se približi knjiga učeniku, studentu, čovjeku općenito, da ona postane dio njegova života. Znam čuti na susretima da roditelji brane djeci čitanje kada dođu umorni nakon treninga pa onda još i napišu zadaću i onda je prekasno da dijete čita, mora leći u krevet da se odmori za školu. Nisam čula da su nekome od njih smanjili ili prekinuli treninge zato da bi dijete imalo više vremena za čitanje. Uopće se ne potiče djecu da čitaju i promišljaju, da razvijaju svoje moždane, kreativne potencijale, bez čega nema uspješnog pojedinca. Naš mozak se hrani lijepim mislima, a nama ljudima trebaju misli, trebaju nam slike, trebaju nam zamišljanja. Mašta mora raditi da bi se mozak razvio. Dokazuje to i činjenica da najuspješniji ljudi današnjice poput Billa Gatesa ili Elona Muska, prema vlastitim riječima, čitaju i pet do sedam knjiga na tjedan.
Kad se jednom sprijateljite s jezikom, naučite pisati i shvatite da vam to dobro ide, onda zaista možete pisati sve
Koliko je teško danas biti književnica za djecu i mlade?
Nije ništa teže nego što je bilo i nekada. Naime, čitanje nikada nije bilo jako popularna aktivnost, čak ni u doba kad nismo imali drugih distrakcija u vidu društvenih mreža i medijskih sadržaja. Knjigu treba približiti kao specifičan način dostupan svima nama ovdje na kugli zemaljskoj da shvatimo koliko smo kreativni, koji su naši potencijali, koje su naše mogućnosti. Čitanje to radi na jedan specifičan način, osvještava nas, uči nas kritičkom mišljenju, naše misli postaju bogatije za jezični spektar novih pojmova koji su nam ušli s čitanjem, postajemo bogatiji za niz iskustava koje ne bismo nikada iskusili u životu. Većina ljudi nije shvatila u čemu je vrijednost knjige. Odraslom čovjeku knjiga služi za popunjavanje vremena, a djetetu se svaka pročitana knjiga ugrađuje u njegov kod i postaje njegov dio, on se povezuje s likovima dublje i intenzivnije nego što to radi odrasli čitatelj.
Koliko se financijski isplati biti književnica za djecu i mlade?
U maloj Hrvatskoj ne može se živjeti samo od pisanja. Iako sam ja profesionalni pisac već pet godina, ne može se živjeti samo od pisanja. Uz pisanje morate raditi i još nešto, ali srećom postoji niz srodnih poslova od kojih se onda može preživjeti. Suradnja s raznim izdavačima, bilo kao urednica, lektorica, rad na proizvodnji knjiga na bilo koji način u različitim varijacijama. Surađujem s različitim portalima i novinama, ponekad pišem članke po narudžbi, lektoriram različite novine, a od nedavno i predajem na Sveučilištu VERN i to poslovni hrvatski. Dakle, prisiljeni smo raditi različite poslove, ali ne bih to baš nazvala svaštarenjem jer ipak je sve to vezano uz pisanu riječ, uz pisanje, uz jezik.
Što danas sve mora napraviti dobar književnik da bi prodao mladima knjigu?
Dobar književnik i prodaja knjige dvije su kategorije. To me malo muči, što se ta veza gubi, ako uopće ima nekoga tko će to razlikovati. Ono što se razlikuje od knjige do knjige, i to je ono što bi trebalo biti vrijednosno najvažniji dio te knjige, a to je sadržaj. Tema, mogućnost povezivanja s likovima, to je ono što će približiti knjigu čitatelju i učiniti je važnom. A kad se prodaje, onda se prodaje ono što je na prvi pogled vidljivo. Prodaje se eventualno tema i prodaje se vizual, nešto što će čitatelj odmah prepoznati kao blisko, nešto što će ih privući na prvu bez mnogo razmišljanja. Stoga je to vrlo zahtjevno. Moramo na neki način biti privlačni, ali i moramo ponuditi nešto što će imati smisla jer provoditi vrijeme pišući knjigu mjesec, dva, tri ili više i onda ne izaći sa smislenim proizvodom je, ne samo gubitak vremena, nego i vrijeđanje čitatelja i pomanjkanje odgovornosti prema njemu.
U maloj Hrvatskoj ne može se živjeti samo od pisanja
No name govori o problemu neuklapanja u društvo. Nekako se uvijek smatralo da se "umjetničke duše" ne uklapaju jer misle na drugačiji način i gledaju na svijet drugačije.
Mislite li da će se vremenom ova situacija popraviti?
Ne, u našem se društvu mnogo toga pogoršava jer se forsiraju određena STEM zanimanja, a druga obezvređuju. Čak se u nekim zemljama i na nekim fakultetima ukidaju humanistički smjerovi, što je odraz potpunog nerazumijevanja ljudske naravi. Imamo različite aspekte svojeg unutarnjeg života, imamo emocije, imamo različite potrebe. I ako ćemo mi ukinuti misao onda ovaj drugi, tehnički dio neće imati pogonsko gorivo. Nužna je suradnja između različitih zanimanja, ne samo srodnih, nego i ovih koji se čine dijametralnima. Društvo mora pomoći pojedincu da ostvari svoje potencijale. Dolaze nam novi izazovi, a mi nismo riješili stare probleme, nismo naučili prihvatiti različitost kao fakt. Moramo krenuti paliti svjećice unutra u ljudima. Pomoći malim dušama koje odrastaju da one u sebi upale svjećicu i postanu svjesni tko su i da je dobro što su takvi kakvi jesu i da su jedinstveni takvi kakvi jesu. Svaki čovjek u životu zaslužuje prostor svoje pobjede, prostor iskazivanja svojih potencijala.
Imate YouTube kanal na kojem kroz videe interpretirate svoje priče. Je li to jedan od načina da se približite mladima?
To je za svakoga koga to zanima. Najprije sam priče samo čitala, a sad sam počela uvoditi jedan dodatni element, a to je da odlazim na izvor priče, ono što je mene inspiriralo da tu priču napišem. Odem na to mjesto i tamo onda interpretiram tu priču, ili je čitam ili je prepričam. Trenutačno je taj projekt u mirovanju, zbog nekih drugih obaveza koje su pritisnule, ali definitivno ću ga nastaviti i razviti.
Okušali ste se u pisanju poezije, drame, radiodrame, kratkih priča te romana za odrasle te djecu i mlade. Što najviše volite pisati?
Kad se jednom sprijateljite s jezikom, naučite pisati i shvatite da vam to dobro ide, onda zaista možete pisati sve. U životu sam pisala sve književne vrste, osim toga novinarske članke, feljtone pa čak politička priopćenja i znanstvene radove. Meni najviše leži roman, tu najviše uživam jer si mogu dati prostora. Za neke teme mi je idealan roman, jer kao pripovjedač imam prostora za digresije i dodano oslikavanje lika pa da to zaokružim u neku smislenu cjelinu. Neke pojave su mi za kratku priču. Evo, to mi isto dobro ide, posljednjih sam godina dobila niz nagrada i pohvala na natječajima za kratku priču Karlovačkog književnog kruga i nagrade Stjepko Težak. Drame su mi odlične kada želim raščlanjivati ljudske odnose i onda kad progovaram samo kroz njih. Postavim likove i vodim ih samo dijalogom, to je specifična igra. Za razliku od romana, nema prostora za opise, tu smo samo mi goli ljudi, goli likovi i jako je važno na početku postaviti dobre karaktere da se razvije dramska igra do kraja.
U našem se društvu mnogo toga pogoršava jer se forsiraju određena STEM zanimanja, a druga obezvređuju. Čak se u nekim zemljama i na nekim fakultetima ukidaju humanistički smjerovi, što je odraz potpunog nerazumijevanja ljudske naravi
S obzirom na to da ste urednica i lektorica, lektorirate li sami svoje knjige?
Ispadne da da, jer svi danas nešto štede i onda vrlo često završi onako kako sam ga napisala. Ali dajem nekim ljudima u svojem okruženju jer ja kao autor ne vidim svoje djelo objektivno. Ne vidim svaki detalj pa je onda važno da ga još netko pročita prije predaje u proces tiskanja.
Kada bi postojala knjiga zapovijedi za suvremeni svijet, koja bi pravila bila u njoj?
Čuvajte druge i sebe, gledajte oko sebe, primjećujte, jer ako niste svjesni drugih ne možete ni očekivati da će drugi biti svjesni vas, ali ne samo iz sebičnog motiva da vam se dobro dobrim vrati, nego zato što pazeći na druge činite svijet sigurnijim i boljim. Razvijajte slobodno mišljenje i nemojte ništa uzeti zdravo za gotovo, sve preispitujte. Nešto ste loše primijetili – reagirajte, šutnja je loš saveznik! Moramo reći kada nešto nije u redu, samo tako možemo zajamčiti da svijet bude bolji. Zato i pišem.
